Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Nastavkom pregleda stranice slažete se s korištenjem kolačića i UVJETIMA KORIŠTENJA.
PRIJAVA
Klub
Siniša Kuharić: Godine u kojima sam bio navijački najaktivniji ne bih mijenjao za ništa
05.09.2020.

Ako bismo mogli govoriti o tzv. sportskom aktivizmu i nastojanjima u sportu. zbog same ideje koju sport u sebi nosi, onda bismo među sportskim aktivistima u našem kraju mogli prepoznati Sinišu Kuharića, trenera košarke u kolicima za osobe s invaliditetom koji je tijekom cijelog svog života na ovaj ili onaj način vezan uz sport.

Kuharić, inače diplomirani trener košarke, godinama je iskazivao volju i želju da sport približi osjetljivim skupinama i 2016. godine karte su se napokon poklopile te je raširenih ruku dočekao ekipu spremnu za - košarku u kolicima. Već tri godine igraju pod kapom KK Kostrena, gdje Kuharić trenira i standardne ekipe, te su u zadnje 3 godine sudjelovali i na nacionalnim natjecanjima.

Osim o košarci u kolicima, s Kuharićem smo razgovarali i o riječkom nogometu čiji je veliki obožavatelj koji je veliki dio mladosti, kaže bez sekunde žaljenja, ostavio na "Armadinim" gostujućim i domaćim tribinama. Ako bismo UEFA-inu kampanju  #equalgame koja ciljano širi svijest o nogometu kao sportu za sve dobne skupine, za oba spola, za osobe s invaliditetom, bez obzira na socijalnu pozadinu, status ili boju kože i etničku pripadnost, ocijenili odličnom, na isti način možemo istaknuti  Kuharića, jer iako nije nogometni trener, promiče istu ideju u sportu, jer u konačnici - sport je sport i njegove su vrijednosti uvijek iste.

Kada si došao na ideju o okupljanju igrača u kolicima?

Sama ideja i inicijativa s moje je strane krenula 2010. godine kada smo u Rijeci organizirali Kup Hrvatske u košarci u kolicima s namjerom popularizacije i pokretanja tog sporta u ovom kraju. Tada očito vrijeme još nije bilo zrelo za tako nešto, ali se zato dogodilo krajem 2016. godine. Tada mi je nekoliko ljudi prišlo s idejom da se pokrene takva priča i sa željom da probaju igrati košarku u kolicima. I, evo, razvili smo se do razine kluba koji je zadnje tri godine sudjelovao u nacionalnim natjecanjima.

U čemu je razlika od standardnih treninga osoba bez invaliditeta, za igrače, ali i za tebe kao njihovog trenera?

Radi se o fizički prilično zahtjevnom sportu pa pretpostavljam da je ipak teže igračima nego meni koji dajem zadatke. Struktura treninga je ista kao i u drugim sportovima, jedno što postoji dodatno je taj tehnički dio prije i poslije treninga koji se tiče pripreme kolica, transfera iz kolica u kolica, vezivanja igrača i sl. Sport je takav da u igri dolazi do dosta kontakata i sudara, pa treba paziti na sigurnost igrača.

Na čemu posebno radite?

Kako imamo samo dva treninga kroz tjedan, manjak vremena ne dopušta nam da ulazimo detaljnije u neke elemente, ali svakako naglasak stavljamo na kondiciju tj. guranje kolica jer je to primarni preduvjet za igru.

Košarka u kolicima u Hrvatskoj ima i svoju natjecateljsku varijantu. Kakvo je stanje s ostalim sportovima za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj?

Iza nas su tri sezone svih službenih natjecanja koja postoje u Hrvatskoj pod okriljem HSKUK-a. Skupljamo potrebno iskustvo, družimo se i polagano napredujemo. Mislim da bi svi zajedno (država, lokalna samouprava, sportski savezi, klubovi, društvo i mediji..) trebali činiti sve da se u sportske aktivnosti uključi što više osoba s invaliditetom, iako se zadnjih godina barem u našoj regiji po tom pitanju dosta napravilo i radi se. Ali uvijek može bolje i više.

Snaga unutarnje motivacije

Mnogi sportaši, ali i ne samo sportaši, bi trebali doći na koji trening ili utakmicu pogledati što zapravo znači i kolika može biti snaga unutarnje motivacije. Svaki od igrača nosi svoju priču, invaliditet koji ima svoje specifičnosti i nosi određene teškoće u kretanju prostorom, nosi sa sobom zdravstvene rizike i sl., ali svi dođu na trening motivirani, daju sve od sebe i dokazuju iz treninga u trening da su najveće granice one koje si sami postavimo u glavama. Za nekoga tko u sportu radi i s mladima kod kojih je manjak motivacije vrlo česta pojava, ovi treninzi s košarkašima u kolicima su mi pravi melem, rekao je Kuharić

Na što si posebno ponosan?

Ponosan sam na sve što smo ostvarili od prvog treninga do danas. Od nabavke sportskih invalidskih kolica, realizacije sportskih programa pa sve do snimanja dokumentarnog filma "Gurati naprijed" koji govori o važnosti bavljenja sportom za osobe s invaliditetom.

Kako zajednica prati košarku u kolicima?

S obzirom na to da je košarka u kolicima, zbog specijaliziranih i individualiziranih sportskih invalidskih kolica, vrlo skup sport još smo mi i dobro isplivali zadnje tri godine. Najviše možemo zahvaliti velikom broju dobrih ljudi, prijatelja, poznanika i rodbine koji su ili osobno ili preko firmi podržali naše akcije. Iako je generalno sport u velikim financijskim problemima zbog korona situacije, nadam se da ćemo uz podršku prijatelja kluba uspjeti preživjeti nadolazeće razdoblje i održati pogon aktivan.

HNK Rijeka - otkada navijaš te koja ti je najdraža "Rijekina" pobjeda?

Na utakmice sam počeo ići 1998., vrlo brzo sam se zarazio i "Rijekom" i tribinom. Top tri utakmice za pamćenje su mi bile: ukradeno prvenstvo i utakmica Rijeka - Osijek 1999. godine, finale Kupa u Splitu, Hajduk - Rijeka 0:1 2005. godine te utakmica Stuttgart - Rijeka 2:2 2013. godine. Naravno, osvajanje Prvenstva je izvan konkurencije :)

Kao nekadašnji aktivni član "Armade" što možeš istaknuti kao njena glavna obilježja koja si doživio kroz iskustvo navijača?

Prije svega, moram reći da zbog posla nemam slobodne vikende i nažalost vrlo rijetko zadnjih nekoliko godina stižem na domaće utakmice, a kamo li gostovanja. Isto tako je i s "Armadom", bio bih licemjer da kažem da sam aktivan član jer nisam i trenutno ne mogu biti, ali pratim sve. "Armada" je srce i duša kluba, ali i regije u kojoj živimo. Godine u kojima sam bio navijački najaktivniji ne bih mijenjao za ništa i s ponosom gledam na njih. Sada je grupa na mlađim dečkima kojima želim svu sreću u vođenju tribine i svih drugih popratnih stvari.

Kako ocjenjuješ proteklu sezonu i što očekuješ od nove?

Teška i čudna sezona zbog situacije s pandemijom koja je sport bacila na koljena. Smatram da se rezultatski izvukao maksimum, da je trener Rožman u kratko vrijeme imao jako težak posao, ali srećom trofej je u vitrini i to je ono što ostaje zapisano u povijesti kluba i u srcima navijača. Svi mi koji radimo u sportu znamo kakva je gospodarska i financijska situacija, i htjeli mi to ili ne, realnost je klubova da uključuju mlade igrače i stvaraju nove vrijednosti preko njih. Ono što jest teško je tako osvajati trofeje i biti konkurentan u natjecanju, a tu "Rijeka" zadnjih godina srećom dosta dobro balansira.




Prijava na newsletter