Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Nastavkom pregleda stranice slažete se s korištenjem kolačića i UVJETIMA KORIŠTENJA.
PRIJAVA
Klub
Robert Ferlin: Talk show s Matjažom Kekom pred riječkom publikom u ZTC-u za mene je izazov
17.03.2018.

Njegovo voditeljstvo - Robert Ferlin prva je osoba iz našeg kraja s kojom smo otvorili seriju ležernih razgovora s dojmljivim, uspješnim, zaslužnim ili samo - javnim osobama iz našeg kraja. Nesuđeni glumac, profesor hrvatskog jezika i književnosti s 0 dana radnog staža u školi, lektor i – konačno ono što mu najbolje pristaje – radijski i tv voditelj - Robert Ferlin je na jednoj običnoj klupici u Zapadnom trgovačkom centru vrlo neposredno i otvoreno odgovorio na sva naša pitanja, bez ijednog preskoka ili izbjegavanja teme nekakvim popularnim floskulama. Vjerojatno je to zato jer nam je na samome početku otkrio da se ne osjeća kao voditeljska zvijezda Radio Rijeke i HRT-a općenito iz jednog jednostavnog razloga – jer svoj posao doživljava kao hobi, u njemu uživa i daje se točno onakav kakav je.

- Ja svoj posao ne doživljavam kao posao, već kao zabavu. Ne jednom moj otac mi je znao reći: „Zafrkavaš se tamo, a još te netko za to plati, nema boljeg posla.“ Upravo zbog toga smatram da sam samo jako sretan i blagoslovljen jer radim nešto što volim, nešto u čemu uživam. Ja se istinski igram i zabavljam i da nije tako sumnjam da bih mogao zabaviti i druge.

Kako ste došli na Radio Rijeku?

- Na četvrtoj godini tadašnjeg Pedagoškog fakulteta mentorica koja je pratila praksu, predavanja koja smo morali izvoditi pred učenicima rekla mi je ovako: „Kolega, ako mi obećate da ćete u budućnosti u školu nogom kročiti samo kao roditelj svoje djece – dat ću vam dva“. Nakon fakulteta, dakako, nisam počeo raditi u školi već sam počeo raditi kao honorarac na Radio Rijeci. Da ironija bude veća - ne kao voditelj, već kao lektor i tako je to krenulo.

Zašto volite radio?

- Radio u odnosu na televiziju volim jer dopušta puno više improvizacije. Na radiju si nekako više prepušten samome sebi i ako isplivaš isplivaš, a ako ne – nećeš nikada isplivati. Televizija je s druge strane, vizualan medij, puno šmike, puno uređivanja, moraš paziti na kamere, na svoje pozicije, okretanja i puno je manje improvizacije.

„Tužibaba“ je kultna emisija s karakterom i Vaše publike, ali i Vas osobno koja već godinama opstaje i toliko je saživljena s ljudima u našem kraju da se ponekad čini kao da se odrađuje sama od sebe.  Ispunjava li ona i dalje očekivanja? Kako na nju gledate s tim vremenskim odmakom?

 - Da ljudima npr. kažemo: „Evo, emisija počinje, ali nema voditelja“, siguran sam da bi ljudi i tada zvali u eter bez voditelja i komunicirali o svojim problemima jednako raznoliko kao što to čine i dok sam ja u studiju i dok pokušavam sve skupa malo iskanalizirati, s nekima se našaliti, neke utješiti, a neke i odslušati, prekinuti ponekad ako su u svom raspoloženju da žele eksplodirati. „Tužibabu“ svakako smatram emisijom koja doslovno oslikava naš grad: to smo mi i svi naši životi.

Pamtite li koju tužibabu koja Vas je posebno dirnula?

- Bilo je svakakvih trenutaka. Pamtim jednu ženu koja je nazvala, a čiji je muž dva dana prije Božića dobio pismeni otkaz s posla. Meni se na to stisnulo srce. Dirnula me i jedna gospođa koja je ispričala tužnu priču o tome kako je svom pokojnom sinu koji je poginuo na motoru odnijela cvijeće i svijeće na grob, a da bi nakon kojeg dana došla ponovno i vidjela da je sve to netko ukrao s groba njenog sina. Ta se žena rasplakala, a ja sam se ponadao da je tu priču netko čuo i da više nikada neće učiniti to isto.

Estradizacija života javnih osoba, žutilo i medijski tračevi nisu mimoišli ni Vas u Vašoj karijeri. Jeli vas smetalo što se svojevremeno preturalo po Vašem privatnom životu?

 - Definitivno nisam tip od takve vrste medijskoga praćenja. Sjećam se da sam se jednom začudio kada mi je predloženo da se s tadašnjom djevojkom tobože slučajno pojavim na nekom mjestu gdje će biti fotograf i da, uz to, oboje glumimo iznenađenje kada nas „uhvati“. Meni to nije normalno. Možda i zato malo više volim radio – manje si izložen i automatski manje zanimljiv medijima.

Dvadeset i četvrtog ožujka s početkom u 11 sati baš u ZTC-u slijedi jedan jako zanimljiv talk show koji će se odvijati uživo pred riječkom publikom, ali i prenositi putem streama HNK Rijeka i putem Radio Rijeke – „Kek za 5.“ Naime, uspjelo Vam je ono što mnogima nije, a to je ugostiti za naš grad i hrvatski nogomet općenito – velikoga Matjaža Keka i to uživo. Što očekujete od tog događaja?

- Moram priznati, iako sam već imao prilike razgovarati s trenerom Kekom, da ovaj talk show doživljavam kao svojevrstan izazov u kojem postoji i doza straha. No, kako sam osoba koja se suočava sa svojim strahovima, tako ću se suočiti i s ovim. Mislim da je Matjaž Kek vrlo zanimljiv čovjek. Suvišno je uopće govoriti o njegovim doprinosima – čovjek po meni već sada zaslužuje bistu i to ne samo zbog njegovih sportskih uspjeha, već i zbog te neke energije zbog koje su i Kek, i ta šampionska momčad, i Damir Miškovič Rijeci priuštili ono što jesu. I na dočeku, i na brodu za Split, i na utakmici protiv Cibalije...mislim da je to nešto što se ne može ponoviti tako lako pa sve i da se uspjeh ponovi. I sam Kek je zbog tog uvjetno rečeno zida koji je stvario oko sebe zapravo napravio da bude zanimljiviji i intrigantniji ljudima. Tim više i ja sam jedva čekam naš susret i razgovor uživo pred riječkom publikom za što mi je jako drago da je pristao.

Što pratite od nogometa, osim HNK Rijeka naravno?

- Pratim Ligu prvaka, Europa ligu i inficiran sam nogometom, posebno riječkim, to mogu slobodno reći. Kada se jednom odvojim od ovoga svijeta – i „gore“ sigurno idem s nogometom u srcu

Što po Vašem mišljenju čini tu magičnu vezu između čovjeka i „njegovog“ nogometa?

Mislim da mi je Elvis Scoria jednom dao najbolje objašnjenje – u nogometu, za razliku od drugih loptačkih sportova – loptu kontroliraš s nečime što nije prirođeno – s nogom. Svi kad gledamo nogomet mislim da se zapravo divimo svim tim majstorijama nogometaša jer oni stvarno mogu nešto što ne može baš svatko.

Što je sa sportskim reporterstvom? To je jedna izuzetno zahtjevna forma u kojoj trenutno voditelj mora baratati i igrom, i informacijama o igračima, i energijom, emocijama – sve u jednom. Tko je po Vašem mišljenju dobar sportski komentator u Hrvatskoj? Kako doživljavate sebe u tom segmentu?

- Ljude prvenstveno zanima igra, a onda poneke informacije o igračima što neki komentatori ne poštuju. Sebe bih svrstao u kategoriju radijskog voditelja koji se trudi biti sportski komentator, a oni među onima za koje mislim da zaista izvrsno rade svoj posao su svakako Drago Ćosić, Viki Ivanović i Marko Šivak.

I za kraj nekoliko putnih pitanja, omiljeno lokalno domaće jelo?

- Domaći njoki s domaćim gulašom.

Što volite kod Rijeke kao grada?

- Tu posebnost, jednostavno tu riječku „drugačijost“ da se tako izrazim.

Što ne volite kod Rijeke kao grada?

- Mislim da smo mi Riječani skloni depresiji. Osjeti se ta neka depresivnost umjesto da zaista budemo „grad koji teče“, da pršti ta energija van. Ne znam zašto je to tako već neko duže vrijeme, možda zbog opće krize u društvu.

Najdraža utakmica HNK Rijeka?

- Kada razmislim to bi ipak bila utakmica Riijeka – Cibalia kad je osvojeno Prvenstvo s onih 4:0, s onom provalom na travnjak, programom od nekoliko sati nakon utakmice. Tada sam plakao i nije me sram, baš kao što je to pokojni kolega Korado Vujnović lijepo tada rekao: „To je valjda bilo jedino mjesto na kojem tisuće okupljenih muškaraca nije bilo sram plakati.“

Najdraži nogometaš HNK Rijeka?

- Ako baš moram birati istaknuo bih Damira Milinovića. Znao je biti moj stručni sukomentator i živio je za naš klub.

Kantrida ili Rujevica?

- Hm...iz svog profesionalnog kuta moram reći da na Rujevici imamo mnogo bolje uvjete za ovaj naš, voditeljski dio posla. Međutim – Kantrida je Kantrida. Nekome je Kantrida jedan među 10 najneobičnijih i najljepših stadiona na svijetu, a meni, eto, prvi i najljepši na svijetu.

 




Prijava na newsletter